Mnogo je razloga zbog kojih treba obilježiti 25.godišnjicu Sporazuma na Veliki petak (GFA).
Ovaj sporazum postignut 1998. obezbijedio je politički okvir koji je dramatično smanjio nasilje u dijelu Ujedinjenog Kraljevstva koje je iskusilo nešto veoma blisko građanskom ratu u prijethodne tri decenije.
Nešto od onoga što objašnjava uspjeh sporazuma specifično je za Śevernu Irsku.
Ostali faktori imaju širi značaj i daju smjernice za pristup sukobima na drugim mjestima, čak i ratu između Rusije i Ukrajine.
Najosnovnija lekcija je da diplomatija može uspjeti samo tamo kada drugi alati ne mogu. Britanski premijeri – Margaret Tačer, Džon Mejdžor i Toni Bler – stvorili su kontekst koji je do kasnih 1990-ih dao šansu diplomatiji.
Ovo je zahtijevalo dvije stvari: prvo, Velika Britanija je uvela dovoljno bezbjednosnih snaga tako da oni u Śevernoj Irskoj koji su pokušali da probiju svoj put do vlasti ne bi mogli uspjeti.
Nije se moglo spriječiti da nasilje poremeti živote, ali nije bilo dozvoljeno stvaranje političkih činjenica.
Britanske vlasti su istovremeno kombinovale svoj čvrst stav protiv nasilja sa otvorenošću za politički dijalog.
Iako nijedna stranka u Śevernoj Irskoj nije postigla sve što je želela tokom ovih pregovora, svaka frakcija je mogla da ostvari nešto od onoga što je tražila – i više nego što bi se iko mogao nadati da će postići kroz borbu.
Dovođenje protagonista do tačke đe su prihvatili (ma koliko nerado) neizbježnost kompromisa, bilo je od suštinskog značaja da se sukob pomjeri ka rješenju.
Osim toga, britanski, irski i američki zvaničnici, prije svega bivši lider američke većine u Senatu Džordž Mičel, koji je predśedavao pregovorima, bili su skromni u onome što su tražili.
Nijesu imali za cilj da riješe cio problem Śeverne Irske. Naprotiv.
Uglavnom su izbjegavali pitanja “konačnog statusa”, prije svega da li će Śeverna Irska ostati u Velikoj Britaniji ili će jednog dana postati deo ujedinjene Irske.
Sporazumi su uspostavili osnovna pravila za proces koji bi mogao dovesti do ujedinjene Irske. Ista spremnost da se izbjegnu teška pitanja statusa Tajvana i njegovog odnosa sa Kinom omogućila je Sjedinjenim Državama i Kini da normalizuju odnose i pomogla je očuvanju mira u Tajvanskom moreuzu tokom pola vijeka.
Ovo naglašava širu stvar: da bi se stvorio mir često se moraju prihvatiti ciljevi manji od punog mira.
Ponekad je ciljanje na stanje neratovanja dovoljno ambiciozno.
Dvadeset pet godina kasnije, Śeverna Irska ostaje politički i socijalno podeljena.
Ipak, političko nasilje uglavnom izostaje. Ovo nije sve, ali je mnogo. Ovakva situacija nije jedinstvena.
I na Korejskom poluostrvu i na ostrvu Kipar, pun mir nikada nije postignut, ali su strane decenijama živjele relativno mirno jedni pored drugih.
Takođe je vrijedno napomenuti da su britanske, irske i američke diplomate dozvolile pojedincima i grupama koje su odobrile ili izvršile akte nasilja da učestvuju u političkom procesu.
Ovo je bio težak, ali neophodan ustupak, jer se pokazalo da su oni koji su demonstrirali vojnu snagu isti oni koji su imali potrebnu političku snagu da sklope dogovor.
Kao što je tadašnji izraelski premijer Jicak Rabin primijetio: “Ne sklapate mir sa prijateljima. Već sa veoma neugodnim neprijateljima”.
Konačno, vlasti su svele na minimum preduslove ili korake koje je trebalo preduzeti prije nego što pregovori počnu.
U Śevernoj Irskoj, glavni uslov za učešće u mirovnom procesu bio je prestanak nasilja.
Od učesnika nije zatraženo da predaju oružje.
Ovaj korak, poznat kao razgradnja, postao je jedan od fokusa mog rada godinama kasnije kada sam služio kao specijalni američki izaslanik za Śevernu Irsku.
Svaka od ovih lekcija može biti relevantna za najopasniji svjetski sukob danas: rat između Rusije i Ukrajine.
Prekid neprijateljstava biće moguć samo ako, i kada, strane budu ubijeđene da ih više rata neće približiti njihovim ciljevima.
Ova spoznaja mogla bi doći kao rezultat daljih skupih borbi koje dovode do male promjene u tome ko kontroliše koju teritoriju.
Kako će se to desiti, vjerovatno kasnije ove godine, mora se uspostaviti diplomatski proces, vjerovatno po uzoru na proces “dva plus četiri“ koji je pomogao da se okonča Hladni rat.
Ovđe se može zamisliti mjesto đe učestvuju samo Ukrajina i Rusija, a drugo đe NATO i Rusija razgovaraju o većim pitanjima evropske bezbijednosti.
Nužno je da bilo koji diplomatski put ne traži od stranaka da napušte svoje krajnje ciljeve ili odustanu od oružja.
Ukrajina ima puno pravo da insistira na potpunom vraćanju teritorije u granicama iz 1991.
Kada je stekla nezavisnost od SSSR dok će ruski predśednik Vladimir Putin sigurno da insistira da su ukrajinske teritorije koje je nezakonito aneksirao dio Rusije. Možda će biti potrebne decenije (i novo rukovodstvo u Moskvi) da se ove razlike razriješe.
Neka tako bude.
Neposredni cilj prekida vatre ne bi trebalo da zavisi od pomirenja onoga što se ne može pomiriti sada ili u doglednoj budućnosti.
Koliko god to bilo neprijatno, odgovorni za rat i ratne zločine, uključujući Putina, moraće da budu u mogućnosti da direktno ili indirektno učestvuju u diplomatskom procesu da bi on imao ikakve šanse za uspjeh.
Glavni prioritet sada mora biti okončanje nasilja; potraga za pravdom se na kraju mora nastaviti, ali je treba odložiti.
Doduše, diplomatski pristup okončanju rata u Ukrajini koji se ovđe sugeriše daleko je od idealnog.
Ali to je možda moguće, i sasvim sigurno bi bilo bolje od više istih.
Ovo je konačna lekcija koju treba naučiti iz Śeverne Irske.
Autor je predśednik Savjeta za spoljne poslove. Nedavno je objavio knjigu: “Zakon o obavezama: Deset navika dobrih građana” (Penguin Press, 2023).
danas.rs
